Jedno od najčešćih pitanja koja sam si postavljala na svojem početku življenja strasti jest – kako da pobijedim sram? Što bih sve postigla kada ga jednostavno ne bi bilo… Odgovor se, jednog dana, napokon otkrio sam od sebe i donio je toliko potrebno oslobođenje ovog blokirajućeg uvjerenja.
Sram se pobjeđuje osjećajem nepobjedivosti. Ali, onom na duge pruge. Onim znanjem da dugoročno to što radimo ima smisla. I da nas na tom putu ništa neće pokolebati. Nema te sile u Svemiru dovoljno jake da zaustavi naš put. Jer iznutra je toliko kristalno jasno da je on pravi, ispravan, nepogrešiv za nas da ćemo sigurno, 100% biti podržani cijelim putovanjem.
Uopće nije bitno kako, niti s kime, niti gdje ćemo završiti. Bitno je jedino da smo na putu. Našem putu. Onom za kojeg ZNAMO da je ispravan. Da ćemo biti sretni jedino i isključivo ako njime kročimo. Da možemo odgađati, odugovlačiti, i sramiti se krenuti koliko god želimo i mislimo da trebamo, ali na kraju za nas, ipak, postoji samo jedan put. Onaj pravi, samo naš.
Ako smo sada u mraku i ne vidimo ga – odlično! Svjetlost našeg puta bit će još jača, vidljivija, jasnija. Naši snovi znaju smjer i u patnji ih jače osjećamo. U agoniji življenja besmislenom svakodnevicom znamo da je ona takva jer smo je sami takvom učinili. Sami joj dajemo predznak besmisla jer je ona za nas uistinu takva – bez smisla.
A pravi put čeka.
Strpljivo. Nepokolebljivo. Neustrašivo!
Čeka da KRENEMO.
Da učinimo „samo“ taj prvi korak i da uzmemo svo bogatstvo koje nam je namijenjeno. Svo obilje. I materijalno i duhovno.
Ali, i ono najvažnije – da imamo smisao. Da živimo smisleno. Kakav sram može postojati u životu sa smislom!? On samo nestane, istopi se, djeluje tragikomičnim. U tom bogatstvu življenja strasti sram je besmislica. Jer smo nepobjedivi. A za to je potreban jedan mali, sitni prvi korak.
Korak ka smislu, sreći i obilju.
Korak nepobjedivosti.
Comments