Ništa nije toliko obeshrabrujuće kao stalan osjećaj da nikada neće biti dovoljno dobro da bi postalo - jednostavno dovoljno. Pa što ako nije "savršeno"?
Da. Dovoljno je dobro. Uvijek je dovoljno dobro. Jer je tvoje. Jer je izašlo iz srca. Jer znaš da proizlazi iz toliko ljubavi da mora biti jedino ispravno. Dovoljno dobro.
Nikada nije savršeno. Nikada niti ne može biti savršeno, kako bi i bilo? Treba pustiti ta nemoguća očekivanja. Te težnje idealnom. Pronaći balans.
Balans između "radim najbolje što mogu" i "uvijek mogu i bolje". Težiti boljemu, ali i znati da si na putu na kojem uvijek ideš prema naprijed.
I baš je u tome tajna. Biti ovdje i sada, a opet ići prema naprijed. Kretati se, a opet čvrsto i uzemljeno biti u sadašnjosti. Kao na pokretnoj traci. Stojiš, a ideš prema naprijed. Uvijek prema naprijed. Prema boljem.
Ne. Sada nije savršeno. Sada je najbolje što možeš. Najbolje što znaš. Dovoljno je dobro. Dovoljno blizu savršenom u ovom trenutku. I postaje sve bolje. Svakim korakom. Korakom u sadašnjosti. Aktivnim, stvarnim korakom, onim koji manifestira zamišljeno. Koji uzemljuje radost na dobrobit tebe i drugih.
Ovo je tvoj put i ti mu daješ predznak. Ti odlučuješ što je dobro. Gdje ćeš povući granicu, kada ćeš si reći da je sada najbolje što može biti? Da je dosta stalnih težnji prema savršenstvu. Samo prihvati onako kako je sada. Baš u ovom trenutku postoji neiscrpna energija i potencijal u ljubavi prema onomu što radiš. Onomu što želiš raditi. Onomu što će postajati sve bolje i bolje jednom kada odlučno kreneš.
Sada samo prihvatiti da nikada neće biti savršeno, ali da će uvijek postajati bolje. A sada je - dovoljno dobro!
Comments